Jutros sam na Dolcu kupovala jagode kad me je netko na polomljenom hrvatskom pitao gdje se prodaje svježi sir i vrhnje.
Okrenula sam se i vidjela mladića s mapom u ruci i širokim osmijehom.
Rekao je da se zove Diego i da je iz Perua, te da je u Zagrebu prvi put.
Odvela sam ga do štanda žene koja uvijek ima najbolji sir, a ona mu je strpljivo objasnila razliku između svježeg i tvrdog.
Dok smo čekali kusur, ispričao mi je da putuje vlakom kroz Balkan jer želi upoznati običaje, ali i naučiti kuhati jednostavna domaća jela.
Smijali smo se kad je rekao da mu "vrhnje" zvuči kao ime broda, pa sam ga pozvala na kavu kod katedrale da mu pokažem kako se stvarno pije.
Na suncu i uz laganu gužvu, pričali smo o Andama i o Jadranu, i shvatili da nam je more jednako važno, premda ga on gleda s druge strane svijeta.
Ispalo je da voli nogomet, pa smo razmijenili brojeve i dogovorili se da idemo na utakmicu Dinama ako stigne sljedeći tjedan.
Prije nego što smo se rastali, kupio je buketić peršina jer je čuo da Hrvati njime posipaju gotovo sve, a ja sam mu pokazala kako se cjenkati bez uvrede.
Kad mi je mahnuo i nestao među crvenim suncobranima, pomislila sam kako je lijepo kad se svijet malo smanji, samo zato što nekome pokažeš put do sira.