U tramvaju broj 14 prema Trgu, Iva vježba rečenice za razgovor za posao, iako zna da zvuči ukočeno kad sve nauči napamet.
U zgradi starog kina, sada prenamijenjenog u coworking prostor, dočekuje je recepcionar koji joj, uz osmijeh, pokaže gdje se skuha kava dok čeka.
Kad sat zazvoni točno u deset, pridružuje se videopozivu jer dio tima radi iz Splita, a dio sjedi preko puta nje u staklenoj sali.
Prvi menadžer pita o projektu na kojem je pogriješila i što je naučila, a Ivi se na trenutak zaveže jezik, no odluči ispričati situaciju bez uljepšavanja.
Dok opisuje kako je preuzela odgovornost i preokrenula kampanju, vidi kako sugovornici kimaju, pa joj se knedla u grlu konačno rastopi.
Slijedi iznenađenje: daju joj kratki zadatak uživo, da za novog klijenta osmisli naslov i nekoliko rečenica, i to na hrvatskom i engleskom.
Zrak u dvorani hladan je od klime, ali ruke joj se ugriju dok piše, jer shvaća da ne mora pogoditi savršene riječi, nego pokazati kako razmišlja.
Kad završi, tim raspravlja o njezinim idejama, dodaje svoje, a razgovor se pretvara u normalan radni sastanak koji je još više opušta.
Na kraju je pitaju što očekuje od poslodavca, pa kaže da su joj važni jasna povratna informacija, prostor za učenje i da se petkom ne rasteže radni dan u nedogled.
Dok skida posjetiteljsku naljepnicu na izlazu, stigne joj poruka: "Ako ti odgovara, vidimo se u ponedjeljak na probnom."
Naslonjena na stup kod tramvajske stanice, nasmije se sama sebi jer se jutrošnja panika pokazala viškom, i uzme si burek kao malu nagradu.