Na tavanu zgrade, među kutijama s požutjelim fotografijama, pronašao sam limenu kutiju s bakininim sjemenkama i – kao da me netko lagano povukao za rukav – odlučio okrenuti novi list.
Krov nam je bio ravan, zapušten i vječito pun pijeska, pa sam na kućnom sastanku predložio da ga pretvorimo u zajednički vrt.
Skeptici su odmah digli obrve: "Tko će to zalijevati kad dođe srpanjska žega?", ali ruke su me svrbjele i nisam se dao.
Prionuli smo poslu, na svoju ruku i uz puno smijeha: od paleta smo složili gredice, donijeli zemlju u kantama iz dvorišta i postavili bačvu za kišnicu.
Susjeda Irena, koja je o bilju znala više od priručnika, podučila nas je kako se kompost slaže sloj po sloj, da se ne usmrdi i da radi kao švicarski sat.
U zemlju su, kao u tiho obećanje, ušle sadnice rajčice, blitve i bosiljka, a uz rub smo posijali nevene da mame pčele i zbunjuju nametnike.
Kad je sjeverac jedne noći strgnuo najvišu rajčicu, mali Luka ju je podbočio štapom i rekao da se biljke ne smiju predati prije nas.
Kako su se dani rastezali, počele su i brige: uvedena je restrikcija vode, pa smo skupljali kondenzat iz klima-uređaja i sivu vodu od ispiranja povrća, a zemlju smo pokrili malčem od slame da što dulje drži vlagu.
Zanimljivo, čim su neveni procvali, lisne uši kao da su digle sidro, a rajčice su krenule rumenjeti, jedna za drugom, kao da se natječu koja će prva sazreti.
U rujnu smo na krovu prostirali stolnjak, kuhali šalšu u velikom loncu i dijelili blitvu s krumpirom; tko je imao kruha, donio je kruha, tko ulja, ulja – i nitko nije brojao.
Kad sam iste večeri vratio kutiju sa sjemenkama na policu, znao sam da u njoj više nema samo graška i nevena, nego i ono što se u zgradi rijetko uzgoji: povjerenje, strpljenje i osjećaj da smo u istoj gredici.