Subotnje jutro bilo je vlažno i mirisalo je na kišu, ali odlučila sam ipak otići na Dolac po sve što mi treba za ručak.
Dok su se štandovi tek budili, prodavači su se dovikivali preko sanduka rajčica i tikvica, a ja sam već u glavi slagala popis koji mi se, kao i obično, počeo širiti.
Kraj bake s domaćim sirom i vrhnjem zaustavila sam se jer me podsjetila na mamin glas: 'Uzmi onaj koji miriše na travu, takav se topi u štruklima'.
Dala mi je da probam komadić, pa kad mi se razvučeno kiselo-slano svidjelo, uzela sam cijelu kocku i prešutno pristala na cijenu koja je, znala sam, uključivala i priču.
Na ribarnici je kartica, naravno, 'upravo pala', pa sam iz džepa izvukla sitniš i, nakon oklijevanja, ipak kupila dvije orade, iako sam planirala samo povrće.
Jedan prodavač trešanja, onaj s kapom koja je izgledala kao da je preživjela tri berbe, zavikao je da mu ne bježim jer mi duguje kusur.
Vratio mi je tri eura, namignuo i rekao kako se na tržnici sve vraća onome tko gleda ljudima u oči, pa sam mu, smijući se, uzela i malu vrećicu žutih ranih trešanja.
Cjenkala sam se za rajčice koje su se sjajile kao lakirani ukrasi, i tek kad mi je prodavačica tiho priznala da su iz staklenika, spustila je cijenu za jedan osmijeh.
Sunce je na trenutak provirilo između oblaka, a meni su vrećice već rezale prste, no nisam mogla odoljeti gladi koja me, još od tramvaja, gurkala prema štandu s pogačicama od čvaraka.
Kupila sam jednu 'za put', pa još jednu 'za susjedu', i shvatila kako je tržnica mjesto na kojemu potrošiš više novca nego što si planirao, ali dobiješ i više priča nego što možeš ponijeti.
Dok sam se spuštala niz stepenice s torbama što su zvonile staklenkama ajvara, pomislila sam da je to jedina kupovina nakon koje se, premda umorna, osjećaš bogatije.