Ove zime odlučila sam okrenuti novi list i krenuti na tečaj keramike u našem kvartu.
Prvi sat bio je subotom ujutro, a u radionici je mirisalo na glinu i topli čaj.
Instruktorica Mira pokazala je kako se glina centrira na kolu, dok smo mi stajali oko nje i šutke gledali.
Kad sam pokušala sama, šalica mi se raspala pod prstima i uhvatila me trema.
Svi su se blago nasmijali, ali nitko zlobno, pa sam duboko udahnula i pokušala još jednom.
Mira je šapnula da ne žurim, jer glina voli mirne ruke i ravnomjeran pritisak.
Malo po malo, kao da slažem ritam disanja s okretajima, zidovi šalice počeli su se dizati.
Nije savršena, kriva je kao stari krov na Trešnjevci, ali to me baš razveselilo.
Kod kuće sam je osušila na prozorskoj dasci, a sutradan sam je odnijela u peć u centru.
Kad je izašla iz peći, glazirana plavom bojom, poklonila sam je susjedi Mariji, koja svake nedjelje donosi lavandu s Dolca.
Rekla je da šalica drži toplinu kao da grli, a ja sam shvatila da se strpljenje stvarno može naučiti, samo treba ostati za stolom i prljati ruke.